Izolacija u svemiru i psihologija astronauta
Niste u zatvoru. Niste kriminalac. Niste bolesni. A svejedno ne možete
nikuda, odnosno kretanje vam je ograničeno.
Kandidati za astronaute prolaze rigorozna testiranja,
kako fizička, tako i psihološka. Jedan od najstrožih kriterija za izbor
astronauta je psihička stabilnost osobe.
Obuka za astronauta traje najmanje dvije godine i odvija
se u različitim uvjetima: u učionicama, u bazenima, na poligonima za vježbu, na
moru, u divljini.
Kada uspješno završe obuku, dobivaju status astronauta,
raspoređuju se na neku od budućih misija i nastavljaju s obukom za tu točno
određenu misiju. U obuci za misiju sudjeluju dva tima: prvi tim i zamjenski
tim. Timove mogu sačinjavati iskusni astronauti i početnici kojima je to prvi
let u svemir. Definira se što će raditi na međunarodnoj postaji, koje
eksperimente će provoditi, hoće li ići u svemirsku šetnju i vršiti popravke na
vanjskom dijelu postaje i slično. Do leta može proći još dvije ili više godina.
Prije samog lansiranja astronauti ulaze u strogu
karantenu. U slučaju bilo kakvih zdravstvenih problema, pa i obične prehlade,
astronaut se skida s misije i umjesto njega dolazi jedan od članova rezervnog
tima.
Došao je dan lansiranja, astronauti se penju na vrh 70
metara visoke rakete i ulaze u svemirski brod koji će ih prevesti do niske
orbite, na 400 km visine gdje se nalazi Međunarodna svemirska postaja. Većina
astronauta je rekla da u tom trenutku osjećaju tremu. Kako i ne bi, kad sjede
na bombi od 200 tona (Saturn V za put na Mjesec je imao 1500 tona) i čekaju da pojure prema svemiru i dostignu konačnu brzinu
od 28.000 kilometara na sat.
Photo credits: Roscosmos
Put do ISS-a je uobičajeno trajao dva dana, no nakon
usavršavanja navigacijskih sustava putovanje je skraćeno na samo šest sati.
Kada pristanu uz ISS i otvore vrata, ulaze u svoj novi dom za sljedećih šest
mjeseci, a možda i više.
Ne mogu otvoriti prozore da prozrače prostorije,
spavaonice su veličine telefonske govornice, blagovaonica je bez stolica, u
„hodniku“, toalet je bučan kao jedan veliki usisivač, vodu i zrak recikliraju (astronaut
Koichi Wakata je rekao: „Ovdje na ISS-u od jučerašnje kave pravimo sutrašnju
kavu“). Ako se razbole, najbliži liječnik je dolje na Zemlji i može im pomoći
samo savjetima. Astronauti su prošli i osnovnu medicinsku obuku (pogledajte moj
članak o tome kako popravljaju zube u svemiru) te imaju jako dobar priručnik u
kojemu su detaljno objašnjeni svi postupci i imaju dosta dobre opreme koja je
razvijena specijalno za njih.
Sve to, i još puno drugih stvari značajno utječe na
psihičko stanje astronauta.
Koji su najvažniji i najčešći stresori kod astronauta, da
li su neki od navedenih stresora smanjeni s vremenom?
Popis stresora na dugotrajnim svemirskim letovima
Izolacija i mali
prostor za kretanje.
Na međunarodnoj svemirskoj postaji astronauti imaju na
raspolaganju 915 kubičnih metara „stambenog“ prostora pod tlakom. To je
otprilike prostor četverosobne kuće na Zemlji. Nalaze se na 400 kilometara
visine i ne mogu se vratiti na Zemlju kada oni požele. S kontrolom misije
komuniciraju na daljinu.
I konačno, odvojeni su od svojih obitelji na duže
vrijeme. Današnjim astronautima je nešto lakše jer imaju internet pa se
redovito čuju s obitelji i prijateljima (ne samo koristeći Skype, već i
društvene mreže), ali starijim generacijama astronauta to nije bilo moguće.
Ograničena
mogućnost prekida misije
Danas misije na ISS-u prosječno traju oko 6 mjeseci, uz
nekoliko izuzetaka kada su astronauti boravili i do godinu dana u jednom
komadu. Astronaut ne može reći nakon tri mjeseca „Meni je dosta, ja bih kući.“
Uvjeti visokog
rizika i mogućnost gubitka života
Rizik je vrlo visok, počevši od trenutka lansiranja pa do
drugih opasnosti koje vladaju u svemiru na ISS-u. Požar unutar postaje, otrovni
plinovi, sudar s meteorom ili svemirskim otpadom i slično. Iako je u drugim
svemirskim misijama bilo smrtnih slučajeva (osobito Space Shuttle tragedije),
na ISS-u još nije bilo ozbiljnijih problema. U jednom slučaju je kod astronauta
na ISS-u došlo do začepljenja krvnih žila, ali je to uspješno riješeno.
Složenost sustava
na ISS-u i komplicirane misije
Astronauti za vrijeme boravka moraju održavati sve
životno važne sustave postaje (čak i wc), odrađivati eksperimente iz različitih
područja znanosti i tehnologije i održavati opremu za eksperimente, odrađivati
svemirske šetnje koje su zapravo teški fizički radovi i znaju trajati preko
sedam sati u jednom komadu, moraju prihvaćati svemirske brodove koji ne
pristaju samostalno uz postaju, i puno drugih zadataka. To znači da astronautu
nisu dovoljna samo znanja koja je stekao u svojem redovitom školovanju, već u
okviru dodatne obuke stječe znanja iz drugih područja (npr. biologije,
medicine, tehnologije materijala, fizike...).
Sustav za recikliranje vode na ISS
Neprijateljski
vanjski okoliš
Astronauti znaju da se nalaze u vrlo neprijateljskom
okruženju, nepogodnom za život. Ne mogu izaći slobodno iz postaje, ne mogu
prozračiti postaju, moraju svoja svemirska odijela održavati ispravnim (često
se kaže da je svemirsko odijelo, tzv. skafander, najmanji svemirski brod na
svijetu s ljudskom posadom). Izvan postaje vlada vakuum, nema zraka. Temperature
na sunčanoj strani dosežu 200 stupnjeva Celzijusa, a u sjeni Zemlje do minus
150 stupnjeva.
Photo credits: NASA
Promjene u
osjetilnim podražajima
Zbog uvjeta mikrogravitacije („bestežinskog stanja“)
organizam astronauta se ponaša drugačije nego na Zemlji. Srce pumpa krv
drugačije, izmjena tekućina na staničnoj razini je promijenjena, astronauti
izgube dobar dio osjeta okusa u ustima i mirisa u nosu jer im popucaju sitne
kapilare zbog nedostatka gravitacije koja inače usmjerava krv u noge, imaju
problema s vidom, imaju pojačani gubitak kalcija iz kostiju (osteoporoza),
atrofiju mišića, promjene u vestibularnom sustavu i još puno drugih nuspojava.
Naravno, s godinama su se razvile metode za ublažavanje ovih promjena, ali
svejedno su one i dalje značajne.
Poremećaji
spavanja
Međunarodna svemirska postaja obiđe Zemlju 15-16 puta u
toku 24 sata. To znači da jedna orbita traje 90 minuta: 45 minuta je dan i 45
minuta je noć. Astronauti izgube osjećaj vremena i dolazi do promjena u dnevnom
cirkadijskom ritmu na kojega su navikli na Zemlji. Ovi problemi se rješavaju
dobrom organizacijom rada i odmora, pravilnim osvjetljenjem radnog prostora i
spavaonice, korištenjem jedinstvenog vremena (UTC ili Griničko vrijeme). No,
svejedno radovi često iziskuju dulju budnost (na primjer kada dolazi nova posada
ili kada treba prihvatiti teretni svmierski brod u dolasku), ili situacije kada
prijeti sudar sa svemrskim otpadom pa je cijela posada pod uzbunom... Osim
toga, spavanje u bestežinskom stanju nije jednako spavanju na Zemlji, gdje ste
navikli da vas sila teže drži uz krevet i glavu na jastuku.
Postoji još nekoliko kategorija stresora koji se
isprepliću s ovima koje sam naveo. Na primjer: fiziološki/fizički stresori,
psihosocijalni stresori, ljudski faktori i uvjeti boravka/stanovanja u svemiru.
U zadnjih desetak godina se rade i analogne simulacije
života na Mjesecu ili Marsu gdje se izolira skupina od nekoliko članova, tzv.
analognih astronauta, i promatra se njihovo ponašanje u novom izoliranom
okolišu te se iz toga uči kako riješiti probleme koji nam u normalnom životu
možda nisu poznati. Postoji odličan rad mag. psihologije Tajane Lučić iz
Osijeka na temu analognih astronauta (potražite u Repozitoriju Odjela za
psihologiju na FFOS-u), s obzirom da je g. Lučić sudjelovala u dvije takve
misije na poziciji psihologa u kontroli misije.
Sigurno možemo pronaći neke sličnosti između astronauta u
svemiru i današnje situacije gdje se traži izolacija ili samoizolacija zbog
pandemije korona virusa. Ljudi su prisiljeni živjeti nekoliko tjedana u
zatvorenom prostoru, najčešće kod kuće ili u bolnici u karanteni, moraju se
držati dalje od ostalih ukućana kako ne bi prenijeli bolest na njih, ovise o
pomoći drugih koji ih opskrbljuju hranom i drugim potrepštinama jer ne mogu/ne
smiju izaći do trgovine, imaju ograničeno kretanje i samo pod određenim
uvjetima smiju otići k liječniku. Za neke kategorije stanovništva je bolest
opasna po život i možda žive u strahu od smrti, što je sigurno veliki stres i
psihičko opterećenje za ionako slabiju populaciju.
